Politička lojalnost umesto stručnosti: Ko upravlja javnim institucijama?
Upravni odbori javnih institucija, među kojima su i kulturne ustanove kao što su biblioteke, trebalo bi da budu mesta gde kompetencija i stručnost imaju primat nad političkom pripadnošću. Međutim, praksa sve češće pokazuje suprotnu realnost – članovi Upravnih odbora biraju se po tome da li su pripadnici određene političke stranke, a ne po tome da li poseduju znanje i iskustvo potrebno za donošenje odluka koje su u najboljem interesu institucije i zajednice.
Jedan od najsvežijih primera jeste primer iz Narodne biblioteke u Babušnici, gde je pesnikinja sa dve objavljene knjige i preko 30 nacionalnih i međunarodnih nagrada za književni rad smenjena sa pozicije člana Upravnog odbora. Dakle, smenjuje se osoba koja je svojim radom i doprinosom značajno obogatila književnu scenu i doprinela samoj promociji Babušnice, dok je njeno mesto, kako se čini, namenjeno nekome sa odgovarajućom partijskom pripadnošću.
Ovaj slučaj ističe očiglednu problematiku našeg društva – mesto u Upravnim odborima često se dobija zahvaljujući stranačkom članstvu, umesto kompetencijama koje doprinose razvoju institucije. Kulturne ustanove, čija je uloga očuvanje i promocija umetničkih vrednosti i obrazovanja, postaju plen političkih partija, čime se narušava autonomija i integritet tih ustanova.
Stručnjaci i umetnici su u najboljoj poziciji da donose odluke o razvoju kulture, jer imaju iskustvo i razumevanje specifičnih potreba kulturne zajednice. Kada su pozicije u Upravnim odborima rezervisane za partijske kadrove, institucijama se oduzima mogućnost razvoja u skladu sa stvarnim potrebama. Još gore, šalje se poruka umetnicima i intelektualcima da su njihove zasluge manje vredne od političkih veza, što ima demoralizujući efekat na širu zajednicu.
Kulturne ustanove moraju biti mesta gde talenat i stručnost imaju prednost nad političkim interesima. Na primer, smena istaknute pesnikinje iz Narodne biblioteke u Babušnici samo je deo šireg problema – sistematskog ignorisanja stručnosti u korist stranačkih interesa. Ovaj slučaj mogao bi biti početak ozbiljne debate o tome da li će politički pritisci u potpunosti prevladati nad kompetencijama. Ako se sada ne zaustavi političko postavljanje u institucijama kulture, pitanje je šta će ostati od njihovog kvaliteta i misije.
Na kraju, neophodno je postaviti pitanje: kome zapravo služe ovakve ustanove? Da li građanima koji traže inspiraciju i znanje ili interesima političkih partija koje u njima vide prostor za upošljavanje svojih članova?