U zemlji gde je politika postala nova religija, a partijska pripadnost zamena za lično dostojanstvo, sve češće se dešava da oni koji ne žele da biraju između dva zla – bivaju napadnuti. Provocirani. Poniženi. Samo zato što nisu deo ničije kolone.
Dok jedni marširaju za fotelju, drugi koračaju za istu tu fotelju, samo iz drugog pravca. I svi oni žele da narod veruje kako postoji razlika. A razlika ne postoji.
I vlast i opozicija u Srbiji već godinama igraju istu igru, sa istim pravilima – dok narod glumi publiku, pa zatim statistu, a na kraju – žrtvu.
Primer iz Babušnice savršeno oslikava to. Tamošnja opozicija, koja ovih dana organizuje proteste, uzela je sebi za pravo da deli ljude na podobne i nepodobne. Ako nisi u njihovoj koloni – za njih si automatski neprijatelj. Ako nisi protiv vlasti na njihov način – znači da si s vlastima. Ta bolesna, ograničena logika – „ako nisi s nama, ti si protiv nas“ – nije znak borbe za demokratiju, već dokaz da oni i ne znaju šta demokratija znači.
Sramotno je kad predstavnik bilo koje strane dozvoli sebi da vređa, provocira ili preti nekome samo zato što ne igra njihovu igru. To nije politika – to je sirov pokušaj kontrole, primitivna glad za podelom, za linijom razgraničenja između „nas“ i „njih“, a zapravo ste svi vi – isti. Isti jezik, isti bezobrazluk, ista agresija, isti strah od onih koje ne možete da kontrolišete.
Zato će mnogi ostati izvan vaših kolona. Ne zato što su slabi – već zato što vas preziru. I vas s govornica i vas s trotoara. I vas s bedževima i vas s megafonima. I vas u opštinskim kabinetima i vas na protestnim binama.
Narod koji misli svojom glavom ne ide ni za kim. On se ne svrstava. On posmatra, pamti – i ćuti dok ne dođe pravi trenutak.
A vas istorija neće pamtiti. Ni kao borce. Ni kao heroje. Ni kao žrtve. Pamtiće vas kao buku – praznu, dosadnu, nasilnu. Pamtiće vas kao mulj iz kog se narod jednom mora podići.
I to bez vas.